Kako je 'Big Tech' naučio prestati brinuti i zavoljeti bombe

Na svakom popisu „poznatih nepoznanica“ s kojima se svijet suočava 2026. godine, umjetna inteligencija zasigurno je pri samom vrhu. Hoće li se ostvariti predviđanja o masovnom uvođenju AI-ja koje će istisnuti stotine milijuna radnika? Hoće li AI balon puknuti? Hoće li Sjedinjene Države ili Kina pobijediti u utrci prema „općoj umjetnoj inteligenciji“?

Knjiga Nicka Srniceka Silicon Empires ne daje izravne odgovore na ta pitanja, ali, kako autor kaže, „nudi kartu terena na kojem se moramo boriti“. Pažljivim smještanjem razvoja umjetne inteligencije u njezin stvarni ekonomski i geopolitički kontekst, te obuhvaćanjem analize i SAD-a i Kine, Srnicekov vodič pomaže nam zadržati dugoročnu, realističnu perspektivu o vjerojatnoj putanji ove tehnologije, piše američki autor Ben Wray za Jacobin.

Izvan balona i chatbotova

Tvrdnja da postoji balon u području umjetne inteligencije više nije rubna ideja, budući da su je priznali čak i industrijski miljenici poput Jeffa Bezosa i Billa Gatesa. Direktor OpenAI-ja Sam Altman već se, čini se, pozicionira za državni bailout. Prema jednoj procjeni, AI balon sedamnaest je puta veći od dot-com balona i četiri puta veći od subprime hipotekarnog balona koji je izazvao financijski slom 2008. godine. Kriza je očito u nastajanju.

Srnicekova trezvena analiza potiče nas da gledamo dalje od samog balona. Činjenica da će umjetna inteligencija proći kroz bolne „porođajne muke“ nije ni nova ni iznenađujuća: povijest tehnoloških proboja obilježena je borbom i krizama prije uspjeha. Nadalje, vrlo je malo vjerojatno da će bilo kakva kriza srušiti velike tehnološke kompanije, koje su vodeći akteri u razvoju AI-ja, zbog njihove snažne tržišne pozicije i ključne uloge u globalnoj digitalnoj infrastrukturi.

Kako Srnicek piše:

Ako nastupi „AI zima“, malo je vjerojatno da će biti dugotrajna. Potencijal tehnologije prevelik je, a prednosti prvog poteza previše značajne da bi velike tehnološke kompanije dobrovoljno prepustile kontrolu nad smjerom razvoja umjetne inteligencije… razmišljanje u terminima balona previše sužava pogled na učinak AI-ja.

Ponovno se postavljaju pitanja o stvarnom potencijalu umjetne inteligencije, pri čemu skeptici ukazuju na usporavanje napretka u najnovijoj verziji ChatGPT-ja kao dokaz ograničenja „skalirajućeg“ modela koji je doveo generativni AI do sadašnje razine. Za Srniceka je fokusiranje na chatbotove poput ChatGPT-ja pogrešan smjer. Investitori polažu nade u industrijski specifične AI „agente“, koji mogu daleko više od odgovaranja na pitanja te mogu provoditi radnje radi ostvarenja cilja — automatizirati radne procese diljem gospodarstva. „Chatbotovi su loš vodič za to kamo AI ide i i kritičari i protivnici trebaju paziti da imaju pravu metu“, tvrdi on.

Ono što možda nedostaje u Srnicekovoj analizi jest razmatranje makroekonomskih uvjeta u kojima bi se AI agenti mogli široko usvojiti u gospodarstvu. Ekonomist Michael Roberts uvjerljivo je tvrdio da gomila „zombi“ kapitalističkih tvrtki, koje se od 2008. održavaju jeftinim kreditima, nije sposobna masovno ulagati u AI. Globalno gospodarstvo moralo bi proći seizmički proces „kreativne destrukcije“ kako bi se stvorio prostor za nove aktere spremne u potpunosti prihvatiti AI agente. Razvoj umjetne inteligencije u konačnici je ograničen dinamikom kapitalističke političke ekonomije.

AI strategije velikih tehnoloških kompanija

Srnicekova knjiga Platform Capitalism iz 2016. izvrsno je konceptualizirala širinu digitalnih platformskih poslovnih modela koji su počeli dominirati gotovo svim sektorima. Slično tome, velika snaga Silicon Empires leži u jasnoći kojom objašnjava različite strategije koje velike tehnološke kompanije provode u području umjetne inteligencije.

AI je, poput parnog stroja ili električne energije, tehnologija opće namjene. Sve takve tehnologije karakterizira primjenjivost u cijelom gospodarstvu i potreba za širokim širenjem kako bi se razvile. Vrijednost tehnoloških proboja obično se ostvaruje nizvodno, kada se pretvore u proizvode specifične za pojedine sektore.

Zato su države povijesno bile ključne za istraživanje i razvoj, jer si mogu priuštiti napredak bez neposredne dobiti. Tako je bilo s internetom i poluvodičima. U slučaju AI-ja, inovacije predvode velike tehnološke kompanije, ali one to moraju činiti unutar profitno orijentiranih poslovnih modela. Pokušaj pomirenja toga doveo je do četiri strategije.

Prva je infrastrukturna strategija, koja nastoji dominirati temeljima AI gospodarstva. Amazon i Microsoft ključni su akteri, učvršćujući svoje oligopolističke pozicije na tržištu računalstva u oblaku. Za njih su golema ulaganja u podatkovne centre ulaganje u budući rast AI-ja, uz očekivanje prikupljanja „renti“ iz sektorskih proizvoda koji će se oslanjati na njihovu infrastrukturu.

Druga strategija jest predvoditi inovacije na samim granicama AI-ja. OpenAI, Anthropic i DeepSeek razvijaju najnaprednije AI modele. Za njih je presudno ostati korak ispred konkurencije kako bi njihovo intelektualno vlasništvo postalo središte šireg razvojnog ekosustava.

Sve i svašta

Izazov za ove tvrtke jest što su troškovi inovacija golemi zbog količine računalne snage potrebne za razvoj AI-ja, dok je komercijalizacija izuzetno složena. One se oslanjaju na umjetnu opću inteligenciju (AGI), „sveti gral“ AI-ja. Srnicek AGI opisuje kao model koji se može „primijeniti u svim sektorima“, ali naglašava da treba ostati skeptičan prema njegovoj ostvarivosti.

Treća strategija je konglomeratska, koju predvodi Google, s ciljem izgradnje sektorski specifičnih AI proizvoda kroz širok raspon industrija. U Kini sličan pristup predvodi Huawei.

Četvrta je otvorena strategija, koju predvode Meta u SAD-u te Alibaba i DeepSeek u Kini. Ona uključuje otvaranje AI modela drugim razvojnim timovima, čime se stvara širok ekosustav koji dugoročno može smanjiti troškove i ubrzati inovacije.

Uspon „tehnološko-industrijskog kompleksa“

U oproštajnom govoru u siječnju 2025. Joe Biden upozorio je na rizike rasta „tehnološko-industrijskog kompleksa“, aludirajući na Eisenhowerovo upozorenje o vojno-industrijskom kompleksu.

Poput njega, tehnološko-industrijski kompleks spaja interese države, ponajprije Pentagona, i najvećih privatnih tehnoloških tvrtki. Ova saveznička struktura formirala se tek nedavno. Google, Meta, OpenAI i Anthropic početkom 2024. protivili su se vojnoj uporabi AI-ja, ali su u roku od godine dana promijenili stav i sklopili partnerstva s obrambenom industrijom.

Razlog leži i u ekonomiji — AI je skup, a vojska nudi dugoročno financiranje — ali i u dubljem geopolitičkom zaokretu. Tehnološke elite u SAD-u napustile su „konsenzus Silicijske doline“ u korist tehnonacionalizma.

Uspon Kine, sankcije, trgovinski ratovi i sve veća integracija države i Big Techa doveli su do nove hegemonijske konfiguracije i u SAD-u i u Kini. Iako Srnicek ostaje oprezan u procjenama hoće li se taj poredak u potpunosti konsolidirati, jasno je da je era neoliberalne globalizacije završena, a spajanje države i velikih tehnoloških kompanija oko nacionalističke vizije umjetne inteligencije nosi iznimne opasnosti.

Što dalje?

U nadmetanju SAD-a i Kine za dominaciju nad umjetnom inteligencijom, Srnicek naginje stavu da bi Kina mogla pobijediti, jer se fokusira na usvajanje tehnologije, a ne samo na inovaciju. Povijesno gledano, upravo je široka primjena tehnologija opće namjene omogućavala državama da prestignu dotadašnje hegemonije.

Bez obzira na ishod, malo je vjerojatno da će se svijet podijeliti na dva potpuno odvojena tehnološka bloka. Umjesto toga, pojavit će se slojeviti geopolitički tehnološki sustavi, u kojima će mnoge zemlje pokušavati balansirati između američke i kineske moći.

Za razliku od ranijih radova, Silicon Empires ne nudi razrađeni lijevi politički program za AI. Srnicek se ograničava na dva zahtjeva: spriječiti rat između SAD-a i Kine te ne dopustiti da Big Tech dominira razvojem umjetne inteligencije.

To su tek početne točke. Politički izazovi koje donosi ova moćna tehnologija samo će rasti, bez obzira na to hoće li AI balon 2026. puknuti ili ne.